Koliko se volimo hvaliti svojim stvarima koje "nema nitko" ili ih posjeduje jako malo ljudi? Koliko se hvalimo svojim raznoraznim prometalima, svojim ljubimcima na kotačuma koji nam ponekada postanu takva opsesija da od njih svijeta ne vidimo? Koliko je dobro da se sami hvalimo, a koliko nam "paše" da nas drugi hvale?
Osobno smatram da malo samohvale uvijek dobro dođe. Ako ništa drugo daje nam poticaj da nastavimo sa većim žarom uređivati nešto čime se hvalimo, da jače prionemo poslu kojim se ponosimo, da lakše ustrajemo u naporima sa kojima se susrećemo po temi zbog koje se hvalimo.
Koliko je tek hvale izraženo na detaljima naših plovila koje ponosno ističemo pred drugima, a i sami više puta te detalje sa ponosom krišom pogledavamo. Koliko smo puta "malo" pretjerali hvaleći osobine svojega plovnoga ljubimca, "smanjujući" mu potrošnju goriva, "ubrzavajući" brzinu kretanja na malom gasu...
Sa čime se sve ljudi hvale? Da ne nabrajam jednostavno je reći sa svime šta posjeduju, sa svime gdje su na osnovu dodali neki "svoj" dodatak koji ta osnova nije imala, a više puta i nije joj potreban. Ali neka, ako vlasniku čini zadovoljstvo onda je sigurno potreban.
Ali u samohvali ne smijemo pretjerivati i često potezati za njom. Onako malo nikome ne smeta.
Imao sam priliku iskoristiti slobodno vrijeme šetnjom kroz Mohač, Mađarska. Obošao sam ga uzduž i poprijeko, pa poprijeko i uzduž. Malo mjesto mi se svidjelo po mnogo ćemu, sli mi ispade kao simpatičan potez vlasnika jednoga bicikla.
Parkirao ga je pored "Milenijskog spomenika" uz uređenu obalu Dunava. Ulickao ga, uglancao, gotovo ispolirao, zrnce prašine nema na njemu. Postavio ga na "strategijsko" mjesto da ne smeta prolaznicima, ali da prije upadne u oko prolazniku nego spomenik koji se nad njime nadvio. Čak ga je i okrenuo u takav položaj da se na njemu ističe svaka pojedinost.
A zatim se odmakao desetak metara dalje i iz prikrajka, zadovoljnog osmjeha sa iskricama u očima promatrao je svakoga tko je u prolazu pogledao bicikl. Još ako bi prolaznik malo zastao i bolje ga razgledao, vlasnik je zadovoljnije izgledao.
A kada je vidio da, ne samo da sam zastao i razgledao bicikl, već da sam se latio fotoaparata i uslikao ga, samo što se nije rastopio od dragosti. Međutim kada sam aparat uperio prema njemu da bih i njega slikao, šmugnuo je za obližnji žbun ne dopustivši mi da ga fotografiram. Veća mu je sreća da njegovog dvokotačnog ljubimca uslikam nego njega...
Kako ono naš narod kaže "Svaki cigan svoga konja hvali..."
