Kapetan mi pomaže da dođem do svojega automobila, proveza me kroz pola Beograda i ja bez problema sa autom se vratih do mjesta gdje regataši počeše podizati logor.
Razmjenih i državne zastave sa prijateljem Valijem iz Bugarske.
"Dobih" i posjetu Barbanese i njegove supruge sa kojima i jelenka iskonzumirasmo...
Na samom kraju oprostih se sa svima regatašima koji su stajali u redu radi preuzimanja večere, a onda još i zajednička fotografija sa društvom sa kojime sam najčešće plovio i družio se: Vaskom, Radetom, Majom i Valijem. Zaželjeh im sretan nastavak regate, a ja teška srca sjedoh u auto i put pod kotače...
Šta reći na kraju?
TID nije samo regata duga 2516,5 km koja se plovi na Dunavu veslajući svoja plovila od izvora do ušća rijeke, oca svih riijeka. TID je aparat koji mnogima omogućava da promjene način svojega života i počnu drugačije živjeti dok su na regati. On je poseban način, stil slobodnog života prilagođen ljudima iz urbanih (i ne samo njih) sredina, da borave u prirodi, kreću se kroz nju na međunarodnoj razini kroz više država, a da se osjećaju sigurni, a opet da osjete divljinu prirode, njenu ćud, njenu ljepotu...
Način življenja, veliko drugarstvo i druženje, međusobno pomaganje ali i suosjećanje sa bolom drugih je "opijat" koji privlači ljude na TID.
I kao što u Hrvatskoj Kostajnici postoji uzrećica "Tko se sa Tekije vode napije, taj zauvjek ostade u Kostajnici", mogu reći za TID da tko jednom zaplovi na TID-u taj ostade zatočenik te plovidbe i vječno TID-om plovi.
Preporučam svima da izdvoje vremena i barem nekoliko dana sudjeluju u regati. Neće se razočarati. Vjerujte mi.
Pozdravlja vas Olimp
