Dugo vremena se mučim kako da započnem ovu pričicu, da u njoj opišem realistično što sam doživio i da pravilno istaknem dobrodošlicu koju meni i mojim prijateljima prirediše do tada nama nepoznati, ali vrlo dragi i ugodni ljudi, od tada naši prijatelji koje nikada nećemo zaboraviti.
Krenimo redom.
... Drugoga dana plovidbe kanuom od Mohača prema Beogradu u sklopu Dunavske regate TID 2010, u podnevnim satima polako veslajući i uživajući u lijepom vremenu začuh poziv sa jedne ade da svratimo do ljudi koje vidjesmo na obali ade.
Isroga trenutka zaokrećem kanu, pozivam svojega kolegu Radu da mi se pridruži i snažno zaveslah da bih pristao uz obalu ade gdje nas očekuje poveće društvo. Dunav je bio malo višljega vodostaja struja malo jača, ali ipak bez nekakvih većih smetnji savladasmo riječnu struju i pristasmo uz adu.
Pozvasmo i svojega prijatelja iz Bugarske, Vaska da pristane sa nama, a nakon toga se upoznasmo sa domaćinima, mladim bračnim parovima iz Apatina koji na toj adi odlučiše da se odmore i napune baterije za daljnje životne obaveze.
Domaćini nas odmah ponudiše pićem, a onda onako brižni upitaše nas da li smo gladni. Kada smo im rekli da baš i nismo, ali da smo namjeravali negdje usput ručati, ne dadoše nam da sve završi na piću.
Začas skoči domaćin Mito i odnekuda donese nekakvu ribetinu (ja ne poznajem riječne ribe, a vi ćete je već prepoznati), i začas riba bijaše očišćena.
Dok smo mi sa regate očekivali ostale iz naše grupe, domaćini se rastrčaše donoseći piće, posude za pripremu jela, sakupiše alat za obradu ribe...
U kratkom vijećanju domaćini vidješe da će donesena riba biti mala za sve nas, pa Mito odnekuda donese još jednu koju brzinom munje očisti i rasparča...
Vidjevši strku oko sebe Stjepan, maleni živahni klinac, sjede sa strane i začuđeno pokuša da shvati šta se sve tu događa oko njega.
Posla se prihvatiše i Nina i Natalija. Nešto pokušaše na brzinu da naprave kako bi gosti pregrizli i lakše dočekali ribu
