E ljudi šta me snađe. Osam (8) dana bez pivce, bez napitka koji život znači. Nisam to nikada mislio, čak niti naslućivao, da mi se može dogoditi u životu. Dobro, možda za situaciju da mi se toliko zdravlje pogoršalo pa eto zbog zdravstvenih razloga da je ne mogu konzumirati, ili da sam se negdje izgubio u divljini (?) pa eto razloga zašto bez pivce.
Međutim ovih strašnih 8 dana prođoše bez da mi se zdravlje pogoršalo ili da sam se izgubio u divljini. Dapače, bio sam u gradu, čak i više njih i ostadoh bez pivce. Imao sam i novce da je kupim, međutim niti novac mi nije pomogao. Oni koji me poznaju prosto da ne povjeruju ovime što napisah.
Išao sam i u kafane i ugostiteljske lokale, zalazio u hotele i opet ostadoh bez nje. Pivce niti za lijek. Nudili mi nekakav surogat bezalkoholne pivce, sumnjiva izgleda i još diskutabilnijega okusa. Surogat koji niti malu žeđ da ugasi, a kamo li moj apetit prema pravoj, alkoholom začinjenoj pivci na koju i vinska mušica sa radošću slijeće.
http://img825.imageshack.us/img825/5803/p8210185.jpg A sve moje pivske muke započeše 19.08. nakon polijetanja aviona sa Zagrebačkog aerodroma. U avionu, nema pive. Sletjesmo u Tunis, a tamo niti "P" od pive.A temperatura prelazi 30 celzijusa u zraku. Sunce upržilo kao da nas spaliti hoće.
Pomoć zatražih od turističkog vodiča. Njegove riječi me naježiše, strah u kosti zavukoše, neugodni grč u stomaku napraviše: "Kakve pivce u Tunisu i to sada u vrijeme mjeseca Ramazana?"
Noge mi se odsjekle kada sam to čuo, a povratka nema do idućega četvrtka, do 26.08. Osam dana mučenja, osam popodneva i noći sanjanja hladne pivce. Osam stoljeća neprolaznoga vremena, vremena koje samo stoji, ne kreće se. A vani žega. Salo se u meni topi.
Prilikom odabira mjesta za provod godišnjeg odmora odabrah pakao Tunisa, pakao u kojem imaš pive - a u biti je nemaš. Raj sa najljepšim i najzgodnijim ženama koje ti dadu, ali nemaju "onu stvar". I tu treba da se odmorim. Još u mjesecu Ramazana. Nisam odmah niti shvatio šta to znači. U idućim danima to će me u očaj baciti.
Inače je Tunis zemlja u kojoj su vrlo velika većina Muslimani. Oni po svojoj religiji ne piju alkohol, ali ga se moglo kupiti u nekima trgovinama u koje turisti navraćaju. Ali za vrijeme Ramazana niti te trgovine ne smiju imati alkohol na svojim prodajnim policama, a niti ga "ispod šanka" prodaju. Obiđoh više trgovina i nigdje ništa. Sve su "počistili" sa polica. Čak preko dana većina ugostiteljskih objekata je zatvorena. Ne rade jer domaći živalj po danu ne jede, ne pije, ne puši, ne vodi ljubav...
Posljednja nada mi je bila posjeta mjestu Sidi Bou Said. Jednim od najljepših gradova u Tunisu. Grad umjetnika. Računam u sebi sa zadnjom iskricom nade koja tinja, da tu među umjetnicima ima bohema, umjetnički opi*enih ljudi mokrom čarapom po glavi. Pa onako računam možda se tu nešto ušićari. Ali ništa. NIŠTA.
Kako vidite iz ovih fotografija, sa velikom sam nadom ušao u jedinu otvorenu kafanu u tome mjestu. Smještena na atraktivnoj lokaciji koja dominira glavnom ulicom, lijepa izvana i iznutra. Ali siromašna na šanku. U njoj možete popiti kavu, sok i čaj.
Opredjelio sam se za čaj i dobio ga. Čaj od mente sa pinjolima. Prijao mi je na onoj vanjskoj temperaturi od 35 celzijusa. Čak me i osvježio.
Ali sam bio i ostao ubjeđen da bi mi hladno pivce i te kako olakšalo tako visoku temperaturu zraka. Ako ne baš prvo, ali drugo sigurno. Garant.
