Ne mogu ništa pametno da kažem. Ne mogu čak ni glupo. Suviše aktivnog vremena smo provodili sa tom beštijom. Čak sam se i motora odrekao zbog njega, da bi uvek mogao da ga vodim sa sobom.
Od kada znam za sebe, neki kučići prolaze kroz moj život. Mešanci, pa rasni, pa opet mešanci, pa meki napušteni rasni.... Znam, za svakog može da se ispiše mnogo tomova, ali Boca je apsolutno jedan, jedini, i kao takav neponovljiv. Ceo život sam sanjao takvog psa - slobodnog, a privrženog. Neustrašivog, a mazu. Pažljivog i divljeg. I konačno sam ga našao. Zapravo, našao je on nas.
Nažalost, mnogo puta sam se uverio da kvalitet jako kratko traje. U Bocinom slučaju, svega 4.5 godine.
Danas nešto presabiramo, svega 4 isplovljavanja imamo bez njega. Od kad je Aka u našem posedu. Pas koji ima mnogo više preplovljenih milja, salauka, nasukavanja i ostalih dogodovština nego... Neka nam ne zamere ekolozi, ali sahranjen je kako dolikuje iskusnom mornaru.
Vi koji ste imali sreću da ga sretnete, trubnite kad prolazite pored Paradajz ostrva, na ulasku u Dunavac. Ako se setite, 27.05. stavite par sveća na par kartonskih tanjira, zapalite ih i pustite niz reku, gde god da ste. Kao što Ronac reče, Boca je bio mnogo više od životinje. I stvarno jeste, ne što je naš. Pas koga je pozdravljao i gnjavio skoro ceo višnjički dunavac. Mnogo više ljudi zna Bocu nego Vešticu i Aku. Teško će biti isploviti bez radoznale njonje koja leži ispred. Teško će biti spavati bez češanja i glodanja kostiju iznad glave.
Znam, patetičan sam, ali jbg, oprostićete mi valjda.
Boco, neka ti je lak Dunav.
